>>519728335
>sačuvati Križni put i Bleiburg kao državnu tajnu sve do samog raspada SFRJ
Nemam taj dojam. Moji djedovi su to prošli.kao 18-godišnjaci, praktički djeca. I onda 3 godine u vojsku. Nikakvi kvislinzi. Nije bilo ulice bez da je nekog pojeo mrak 40-ih. Prastric, bakin brat je tak nestao. Bio je u zatvoru '45. i jednom su joj samo rekli da više nije tu i da posjeta više neće biti. Doslovno svi osim možda male djece su znali što je bilo, moji starci definitivno, sam što tad nitko nije mislio da će ikad više biti rata. Sranje po Bleiburgu je najodvratnije moguće. To se gleda kao neka pobjeda nad fašizmom iako su u bežaniji bili ne samo ustaše i četnici, već i žene i djeca. Moja je baka čak išla za vojskom, al su je partizani vratili u logor. Pradjed je išao u logor nešto kasnije jer je opsovao nekoj partizanki koja mu je došla kolektivizirati žito.
>lubeničarskog (zeleni izvana, crveni iznutra)
I ja sam slušao onaj podcast sa Čirkom tamo 2021. :D
>>519729215
Ako si neurodivergentan s preko 18 godina, iskustvo u baraki sa svim i svakakvim ološem je smrtna kazna. U toj dobi normalni dečki idu na fakultet u velegradove, a ne u baraku sa tko zna kakvima. Moj prijatelj, normi, je išao na dragovoljnu obuku prije par godina jer je odlučio radit u vojsci. Teško jebeno sranje gore od osnovne i srednje zajedno. Znači prankovi, tučnjave, stalno nadjebavanje, oficir te mrzi, ajmo 10 sklekova. Desetina te mrzi pa te svi natuku po noći, ima vas oko 15 u sobi, hrkanje, smradovi. Jedino je fora bilo što su se organizirali na dnevnu listu drkanja. Imali su rezervirane termine, svatko po 10 minuta na dan navečer oko 7-8. Kad sad to gledam sa 28 godina, brijem da bih imo živčani slom da moram u vojsku. Ja sam u tim godinama živio život, bio sam intelektualno aktivan, konačno su me tretirali kao ljudsko biće, imao sam curu, išo sam van na cugu ili pljugu po Zagrebu. Nisam trpio bullying u kasarni. Obavezan vojni rok je velika pogreška i žao mi je svih klinaca tamo.